Proglašeni smo jednim od najljepših školskih vrtova u Hrvatskoj. Kako smo to ostvarili? Kronologiju cijele priče otkrila nam je profesorica i slikarica Lidija Pavlić.
Školski vrt buknuo je pod Vašim vodstvom . Predstavite nam što je sve učinjeno kako bi on bio proglašen jednim od najljepših vrtova u Republici Hrvatskoj…
Pavlić: Naš školski vrt ima 5080 četvornih metara, ogroman je vrt. Zagrebačka komisija , koja obilazi školske vrtove, prije 5 godina kada su nas prvi put posjetili ,vidjela je katastrofu na terenu. Vidjeli su koliko je sve zapušteno. Rekli su da takav zapušten vrt nisu nigdje vidjeli. Započeli smo ozbiljno raditi na oživljavanju našeg prostora, počeli smo naveliko raditi ,i uspjeli smo- oni su se oduševili i iznimno nas poticali. Mi danas, to je bitan podatak jer je nov i izračunali su to biolozi u našoj školi , imamo ukupno 95 različitih biljnih vrsta, a ukupan broj biljnih vrsta je 463 . Broj bi bio puno veći kada bih mogla prebrojiti sve sitne biljke koje smo presađivali. Vrt je dobio svoju ljepotu, izgled i plasirani smo među prvih 10. Trebalo je punih pet i pol godina stalnog rada.
Tko vam je sve pomogao u uređivanju vrta?
Pavlić:Na prvom mjestu uvijek spominjem učenike. Kad sam bila u Zagrebu na dodjeli nagrada, učenici su bili istaknuti kao najbitniji čimbenik uspjeha. Bez njih ja ne bih nastavila. Po prirodi sam tvrdoglava i uporna i uvijek idem do kraja kad nešto počnem , uvijek želim završiti započeto, iako sam i puno puta odustala. Posustajanje ili osjećaj nemoći javio se često i tijekom rada na vrtu , no kad bih vidjela svoje učenike koji su prepuni entuzijazma dolazili uređivati vrt u suprotnu smjenu… Znala sam da ne smijem posustati. Ako mogu oni… Pomagali su do boli i stopili se s tim vrtom, oni su glavni kotač u cijeloj priči, bez njih bi se prekinuo rad.
Odakle crpite ideje i motivaciju za uređenje vrta?
Pavlić: Slikajući. Dok slikam, vidim sve u glavi, imam konstrukciju vrta i slika. Kada ste u nekoj ideji ,ona vas proganja cijeli dan, ponekad i noću, tko god je umjetnički tip , jako dobro to zna. Neki bi gledajući naš vrt rekli da on nije konstruiran i da nije oblikovan…No, ipak smo danima razmišljali koje ćemo biljne vrste posaditi, jer teren je bio iznimno loš, koje će biljne vrste uopće moći cvjetati…Nakon razgovora i dogovora , ja to nacrtam. Ideje dolaze i same jer volim romantične, neformalne vrtove.
Koja vam je biljka najdraža?
Pavlić: Najdraža biljka mi je božur, iako pripada porodici otrovnih biljaka, nježan je. Vezana sam uza nj od djetinjstva.
Kada ste otkrili svoju ljubav prema biljkama? Tko vas je uveo u taj svijet?
Pavlić: Niti jedna ljubav se ne otkriva, ona pronađe tebe. Kao dijete provodila sam vikende i praznike kod bake i djeda u Retfali . U sjećanju su mi slike velike bašče iza kuće u kojoj sam se igrala po cijele dane. Već kao mala djevojčica dobila sam jedan svoj prekopani dio bašče i u njemu sam sijala i sadila različito bilje. S bakom sam brala jagode, presađivala narcise, nevene, karanfile, ljubičice i već onda razlikovala mnoge biljne vrste. Zahvaljujući svojoj baki, kao i majci koja voli biljni svijet, moj daljnji put utvrđen je u ranom djetinjstvu.Ta usađena ljubav odvela me na put biologije, i baš zbog botanike, upisala sam taj studij.
Je li rad u vrtu fizički zahtjevan? Koliko je težak, a koliko vas opušta?
Pavlić: To bi pitanje trebalo postaviti učenicima. Sve izgleda predivno i prekrasno, prejednostavno, no kada počnete raditi u vrtu, onda se tek vidi koliko je to naporan i težak posao. Iznimno je teško… ali, ako je pozitivna energija i ako su pozitivni ljudi oko tebe , onda sve možeš.
Kako svoje učenike motivirate za rad u vrtu?
Pavlić: Kada ih vidim kako dotrčavaju poslije šestog, sedmog sata ili iz suprotne smjene, ne znam jesu li uopće stigli ručati ili piti vode…Pozovem ih s redovne nastave rijetko, ako ostanem sa sadnicama koje treba hitno posaditi. Uvijek su spremni za rad, poslije napornog rada sjednu u hladovinu i odmaraju i tada i sama opet dobijem inspiraciju da idemo još dalje. Naša je sinergija najbitnija .
Slikarica ste i učiteljica. Kako ispunjavate te zahtjevne uloge?
Pavlić: Teško. Kada radim u vrtu, manje slikam jer ne mogu fizički to sve stići. Kada slikam, imam ispred sebe bijelo platno i kod mene nema puno razmišljanja … Želim slikati cvijeće ili želim slikati čovjeka, anđele … Prepustim se i poletim u taj svijet . Platno i ja. Tada sam u tom svijetu, i to je u tišini …i uživam ne postojeći za stvarnost. Kada dođem u svijet škole, to je potpuno različit svijet. Svijet galame, buke. I ovdje se moram potpuno dati. Na kraju nastavnog dana, nakon predavanja umorna sam, iscrpim se. Već nekoliko godina pokušavam napraviti izložbu , slike su djelomično dovršene, ali ne stižem sve… Otkako sam zauzeta školskim vrtom, slikarstvo pomalo miruje, no traži moj povratak.
Kada ste otkrili svoj slikarski talent?
Pavlić: S tim se rađaš. To malo patetično zvuči, ali zaista- rađaš se. Uvijek sam slikala. U vrtiću, u školi , u srednjoj školi… No , tek kad sam završila fakultet i zaposlila se, onda sam počela, zapravo, baviti se intenzivno slikarstvom.
Kada slikate?
Pavlić: Prijepodne. Nevjerojatno, no slikam dok imam energije . Nakon nastave , ne mogu slikati. Jedino kad sam na godišnjem ,onda slikam i navečer.
Pripremate li trenutačno izložbu?
Pavlić: Pripremam. Sad je to već šesta godina kako ju priređujem i moram reći da mi je to kao mala tajna škrinjica . Imala sam izložbe u Zagrebu, Budimpešti, Pečuhu, Beču… ne znam više gdje nisam sam bila. Malo se odužila priprema izložbe, ali nadam se da će biti uskoro.
U životu ste ostvarili puno. Kreativni ste i plemeniti. Koji su novi ciljevi pred vama?
Pavlić: Stvarno teško pitanje koje zahtijeva razmišljanje. Jednostavno , kada nešto počnem , moram to i dovršiti. Međutim, kad radiš s djecom, uvijek si na početku. Svaki put ulažeš u djecu, i u vrt , i priča nema kraja …u životu kreativnost se nastavlja , samo joj to moraš dopustiti, ne smijemo se zatvarati , kočiti, strahovati . Kreativne ideje, koje su stalno s tobom , i maštanje, koje te drži da neprestano lebdiš… u nekim drugim svjetovima…To je moja priča. Nju njegujem kao i ovaj vrt.
