Osnovna škola Ivana Filipovića Osijek

Intervju sa Sonjom Kovač, profesoricom fizike i matematike

Otkrivši vlastitu kreativnost, profesorica Sonja Kovač počela je vješto baratati svim rukotvorinama. Novootkriveno znanje htjela je prenijeti na svoje učenike. Oni su također bili spremni odvojiti nekoliko školskih sati kako bi saznali štogod novo o nakitu, ukrašavanju vaza ili staklenih boca. Kako bi sve ideje  lakše ostvarili, profesorica osniva Učeničku zdrugu Ivančica.

Pročitajte opširnije...

1.Tko je inicirao osnivanje učeničke zadruge u našoj školi?

Sonja  Kovač: Prije dvije ili tri godine imala sam ideju o osnivanju zadruge  i u razgovoru s ravnateljem, kad sam ju izložila, rečeno  mi je da sam malo zakasnila za realizaciju ideje. Ponuđeno nam je bilo jedne godine da osnujemo zadrugu koja bi bila stota jubilarna zadruga u Hrvatskoj. Tada u školi nije bilo ljudi željnih takvoga rada. Kada je došao profesor Miroslav Delač raditi u našu školu, budući da je on bio odlučniji, on je zajedno sa mnom osnovao zadrugu. Profesor je vodio sav onaj dio koji treba odraditi, a ja sam bila počasna predsjednica u to vrijeme. Dakle, 2014. godine u studenome osnovali smo zadrugu. Tako je moja ideja ostvarena  zahvaljujući profesoru  Delaču koji  ju je proveo u djelo.

2.Što nam možete reći o zadatcima i postignućima naše školske zadruge?

Sonja Kovač : Školska zadruga prvenstveno ima cilj motivirati djecu u  nekim drugim stvarima,ne u matematici,fizici,hrvatskome  jeziku, već   su učenje ili projekti  vezani uz ručno stvaralaštvo, tj.  recikliranje,očuvanje prirode. Cilj je zatim taj svoj proizvod plasirati negdje,prodati ga. Dakle ,cilj je potaknuti stvaralaštvo kod djece i okupiti ih u potpuno nekom drugom svjetlu. Ne samo na nastavi,nego u nekom drugačijem okruženju. Kasnije je na prodajnim sajmovima na koje smo išli,što u školi,što izvan škole,trebalo  plasirati i prodati svoj proizvod. Zaista je lijepo ovako se družiti nevezano za nastavu.

3.Gdje pronalazite  ideje za rad?

Sonja Kovač :Ideja su počele navirati kada sam shvatila kako ja osobno nalazim zadovoljstvo u izradi rukotvorina te sam razmišljala zašto ne bih tome podučila i djecu. Ja sam ideje za rukotvorine pronašla na internetu i po drugim sajmovima...Ali i  djeca dolaze sa svojim idejama…tako da međusobno izmjenjujemo ideje. U pravilu se nadopunjujemo.

4.Kako motivirate učenike?

Sonja Kovač :Obično se javljaju djeca koja baš ne vole fiziku ili matematiku,nije pravilo. Oni imaju želju komunicirati na neki drugi način, a to je upravo kroz zadrugu. Motivacija im je prodaja na školskim sajmovima,zanimljivo im je to što ne moraju biti na nastavi,a vidjela sam da manja djeca vole brojiti novac. Nadam se da ipak ima nešto osim želje za prodajom.

5.Kada pozivate učenike u zadrugu,može li se svatko priključiti?

Sonja Kovač :Naravno da se svatko može prilagoditi. Ima učenika koji su izuzetno kreativni, neki to nisu ni znali dok se nisu uključili u zadrugu , dok  ne počnu nešto raditi. Ima djece kojima je motorika slabija,ali su izvrsni prodavači. Prijašnjih godina imali smo  divnih radova. Svatko se može pronaći u nečemu. Netko voli raditi s papirom,netko s bojama. Sjećam se jednog učenika koji je bio manje zainteresiran za izradu nakita,ali za prodaju je bio izvrstan. Uspio je sve prodati i pronašao se u tom prodajnom dijelu.

6.Je li vam teško biti voditeljica školske zadruge?

Sonja Kovač: Naporno je samo to što je puno papirologije ili kada morate provesti 3 dana za redom na -10°C  npr.  na  Božićnom  sajmu u Tvrđi. Ali i to je dio rada u zadruzi. Malo smrzavanja,puno rada, zajedničkog druženja, pjevanja. Jedino mi nedostaje  posebni radni prostor gdje bi isključivo zadruga imala svoje materijale,tada  ne bih morala spremati stvari nakon rada. Također bi bilo dobro da imamo svoj vlastiti štand , da ne moramo posuđivati,možda bismo onda i češće prodavali.

7.Školska zadruga razvija kreativnost i poduzetništvo. Koliko je ona bitna za buduće mlade ljude?Olakšava li im izbor budućeg zanimanja?

Sonja Kovač :Mislim da je jako bitna. Prvenstveno jer se neka povučenija  djeca u takvim skupinama,u ovom slučaju zadruzi,pronađu,oslobode i otkriju neki dio sebe za koji nisu ni znali. Također sam primijetila kod neke djece da su sklonija uzgoju cvijeća pa otkriju da možda jednog dana žele biti cvjećari ili aranžeri. Ostala mi je u sjećanju jedna učenica , bivša članica zadruge ,koju matematika i fizika nisu zanimale. Srela sam ju nakon što je upisala srednju školi te mi je rekla kako je ukrasila izlog jednog frizerskog salona  svijećama koje smo izrađivale u zadruzi. Znači da je neki dio iz škole,nevezano za nastavu,ponijela u svoje  buduće zanimanje i život.

8.Koji su ciljevi zadruge u sljedećim godinama?

Sonja Kovač :Cilj mi je dobiti prostor u kojem ćemo  raditi. Pronaći neke nove interesne skupine,iako imamo već 8 zadružnih skupina. Isto tako , nadam se da će se  angažirati više profesora koji nisu direktno vezani uz takvu vrstu umjetnosti,da i oni pronađu svoje skrivene talente . Cilj mi je da se probijemo na tržište,ne samo ovo školsko ili sajmovi,nego da surađujemo s nekim drugim zadrugama,da imamo neki prijateljski odnos. Prijateljske odnose bismo održavali tako  da se međusobno ugošćujemo, razmjenjujemo iskustva...

9.Što Vam je draže- predavati fiziku i matematiku ili se kreativno izražavati unutar zadruge?

Sonja Kovač: Nakon 20 godina predavanja matematike i fizike ,iako se nove tehnologije uvlače u nastavu,i dalje u svemu tome ima kreativnosti. Rad u zadruzi dođe mi kao jedan ispušni ventil. Kada bih o  većem zadovoljstvu razmišljala,tada mi je zadruga draža, nekako pozitivnije  djeluje na mene. Kada bih morala birati između fizike i matematike,ipak mi je fizika draža,a fizika i zadruga su mi tu negdje. Zadruga zauzima prvo mjesto jer je to neko novo iskustvo koje sam nedavno otkrila u sebi.

I pruža veće izazove.

Barbara Mandarić, Leonarda Županić i Leonarda Bajraktarević, 8.c