Osnovna škola Ivana Filipovića Osijek

I N T E R V J U

Intervju sa Zlatkom Kraljevićem, ravnateljem Osnovne škole Ivana Filipovića Osijek

Tko može bolje poznavati i više voljeti ovu školu od mene

Zlatko Kraljević, bivši učenik i profesor, a sada ravnatelj, prisjetio se i ispričao nam veliki  dio svog životnog puta koji je usko povezan s našom školom. On ovu školu doista može zvati svojom. Budući da je škola slavljenica, ove godine puni pedeset, razgovarali smo o njoj s osobom koja u ovim prostorima raste i djeluje četrdesetak godina. 

Pročitajte opširnije...

Bili ste učenik ove škole, potom profesor, a sada ste ravnatelj. Vezani ste uz ovu školu. Praktično ste u njoj cijeli život. Kako je bilo biti učenikom ove škole?

Da, osam sam godina bio učenikom ove škole, pa sedamnaest godina profesor i sada sam deset godina ravnatelj. Izostao sam samo one četiri godine srednje škole jer sam već kao student odrađivao praksu u našoj školi i bio pratitelj na ekskurzijama i logorovanjima. Moja je generacija bila jedna od prvih generacija. Bilo je lijepo u novoj školi. Sjećam se šljake i prašine na igralištu, vrta koji  smo tek sadili, učitelja koji su nas čuvali po hodnicima  jer nas je bilo kao u košnici, školskog zbora, tamburaša, i naravno, tjelesnog i sporta.

Usporedite svoje osnovno školovanje i školovanje današnje djece.

Današnje generacije imaju puno bolje uvjete za učenje. Sve je kompjutorizirano i informacije su dostupne na više načina. Prije se podučavanje svodilo na kredu i ploču. Danas je manje učenika u razredu i učitelji se mogu više posvetiti svakom učeniku. Nas je bilo 30 do 35 učenika u razredima. Možda je i to razlog što, u prosjeku, sada imamo više odličnih učenika nego nekada.

Kakav je osjećaj biti učitelj u školi čiji ste bili učenik? Je li bilo lakše ili teže? Zašto ste se odlučili kandidirati za ravnatelja ove škole?

Mislim da sam ja bio prvi bivši učenik koji je počeo raditi u školi kao profesor. Sjećam se da sam ušao u zbornicu, a tamo su bili svi učitelji koji su mi predavali. Odjednom smo postali kolege. Moram ih sve pohvaliti jer su me lijepo primili i svojim savjetima izgrađivali kao učitelja. Vjerujem da mi je bilo lakše nego da sam morao ući u neki nepoznati kolektiv. To je bila moja škola, to su bili moji učitelji profesori, a sada i radne kolege.

Što biste savjetovali, zbog svog velikog iskustva, mladim učiteljima?

Da slušaju starije i iskusnije učitelje. Puno toga nismo naučili na fakultetima. Mudrost dolazi s godinama, tako i iskustvo. Jako je dobro ovo uvođenje u nastavni proces jednogodišnjim praćenjem  učitelja. Kada se spoje mladost i iskustvo, dobivamo najbolje rezultate. Uz dobrog mentora, i ljubav prema svom pozivu,  mladi učitelj postat će dobar učitelj.

Danas ste ravnatelj. Upravljate kolektivom od 40-ak ljudi. Kako biti uspješan ravnatelj?

Pedeset ljudi, 461 učenik, dvostruko više roditelja, još nadodajmo djedove i bake…teško… Uvijek je bilo, i uvijek će biti nezadovoljnih nekim odlikama, bilo da su to učenici, njihovi roditelji ili djelatnici. Treba biti dosljedan, pravičan, znati slušati, donositi ispravne odluke i voditi ih u pravom smjeru.

Sportaš ste tijekom cijelog svog života. Bavili ste se rukometom, danas ste među veteranima. Koliko Vam je taj timski rad u sportu olakšao ravnateljsku funkciju? Jeste li Vi trener svom kolektivu?

Sport je moj život. Rukomet sam počeo igrati u osnovnoj školi i igrao sam u Prvoj ligi do 1995. godine. Jedno sam kratko vrijeme bio sudac, pa potom trener i u muškom i u ženskom rukometnom klubu Osijek. Trenutačno igram u VRK Osijek. Još uvijek se aktivno bavim sportom, ali u skladu sa svojim mogućnostima, vremenom i godinama. Sigurno je da su mi sva ta iskustva timskog rada pomogla u ravnateljskom pozivu. Nastojim svaki posao i projekt voditi uzorno. Mislim da sam i trener i kapetan ekipe jer aktivno sudjelujem u svakoj našoj utakmici. Moj kolektiv zna da na mene može računati.

Opišite nam svoj radni dan.

Dolazim na posao u 7 sati. Prvo pregledam elektroničku poštu. Nakon toga obiđem školu, učionice, pomoćno osoblje. Ako treba, nešto dogovorim i organiziram. Dočekam jutarnju smjenu učitelja. Po potrebi, organiziram zamjenu za učitelja koji nije došao raditi. Kad počne nastava, imam kratak sastanak s tehničkim osobljem i stručnim suradnicima. Isplaniramo radni dan, podijelimo zadatke i svatko radi na svom zadatku. Možda se čini dosadno, ali vjerujte mi da nije. Ovaj je posao vrlo dinamičan, nepredvidiv, drugačiji, i baš zato uživam u ravnateljskom pozivu.

Znamo da volite biljke i sport. Kako se rješavate stresa zbog svakodnevnih obveza?

Možda nespojivo, a možda i nije. Stres često rješavam bavljenjem nekom vrstom tjelovježbe. Ponekad je to trčanje za loptom, a ponekad rad u vrtu. Zapravo, obožavam biti u prirodi, kretati se i u tim trenutcima misliti samo na to gdje sam i što radim.

Škola je znatno uznapredovala otkako je Vi vodite. Na što ste posebno ponosni?

Hvala! Drago mi je da to vidite. Ponosan sam na svoje radne kolege koji ne samo da obrazuju nego odgajaju učenike. Ponosan sam na učenike koji su „proizvod“ našega rada. Na glumce, novinare, glazbenike, liječnike, sportaše i sve ostale koji su stasali u uspješne ljude, a bili su naši učenici. Ponosan sam na sve mentore u školi. Na sportsku tradiciju svih ovih 50 godina. Na naš prekrasan vrt.

Tijekom nekoliko godina, škola je ostala bez nekoliko iznimnih ljudi. Kako ste se osjećali u trenutcima njihovog ispraćaja?

To su zasigurno najteži trenutci otkako radim. Na žalost, nekoliko kolega prerano nas je napustilo. Svaki je oproštaj od radnog kolege, kao oproštaj od člana obitelji. Na poslu svakodnevno provodimo veliki dio dana zajedno, dijelimo brige i radosti, kao prava obitelj. Stoga je svaki odlazak dragog člana kolektiva osobni gubitak za sve učitelje, kao i za mene osobno.  

Ove godine škola obilježava 50. obljetnicu. Kojim ćete aktivnostima, to proslaviti?

Velika je obljetnica ispred nas i zasigurno je trebamo dostojno obilježiti. Dana 25. svibnja 2017. godine s početkom u 17 sati i 30 minuta u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića održat će se svečana priredba s naslovom  „50 nam je godina tek“. Toga dana, u prijepodnevnim satima bit će učenička priredba u školi. Škola je svih ovih godina poznata po sportu, posebice po rukometu i odbojci. Nemoguće bi bilo pozvati sve bivše učenike sportaše. Iako su najbolji rezultat ostvarili odbojkaši na prvoj smotri školskih sportskih klubova 1995. osvojivši prvo mjesto, izabrao sam rukomet, sport koji ću predstaviti  tribinom učenika i sportaša rukometaša- druženjem bivših i sadašnjih učenika rukometaša i  zajedničkom rukometnom  utakmicom.

Ivan Filipović rekao je da se opet rodi, opet bi bio učitelj. Vrijedi li to i za Vas? Biste li što promijenili?

Tko god se našao u ulozi učitelja isto će reći. Ovaj poziv treba voljeti. Bude teških trenutaka kad pomislite „Što mi je ovo trebalo?“ Ali, sve se dobro vrati. Sav trud, živciranje, neprospavane noći i briga, rasplinu se kad imate učenike koji vas cijene i poštuju. Vjerujte, neopisiv je osjećaj zadovoljstva kad susretnete bivše učenike koji vam se jave nakon mnogo godina i trčeći ususret kažu: „HVALA, UČITELJU!“

Što želite ostvariti u sljedećih nekoliko godina u školi? Koji su ciljevi pred Vama?

Naravno da mi je prioritet osigurati ugodno i sigurno okruženje svima u školi. Stalno se trudim poboljšati uvjete rada kako bi učitelji lakše, i s još više entuzijazma, prenosili znanje učenicima. Svakako je potrebno još osuvremeniti učionice, treba ići u korak s vremenom i suvremenim zahtjevima školstva. To znači da ćemo u budućem razdoblju uvesti e-imenik i postati e-škola.

Ana Dalić, Borna Krušlin i Dora Đurišić